Planinarski dom Grofica Sljeme ukazala nam se nekako slučajno kao gastronomski odabir, iako smo pri našim šetnjama Sljemenom često u blizini tog objekta.
Ponekad, kada se ne odlučimo na višesatno hodanje, dođemo automobilom, propješačimo stubama prema Činovničkoj livadi, tamo prošetamo do sat vremena uokolo i uputimo se u neki od ugostiteljskih objekata na juhu, varivo ili kakvu dobru domaću savijaču od sira, jabuke ili višnje.
Pri vrhu Sljemena ovih dana pao je i snijeg, tako da idućih tjedana možemo očekivati pravu bijelu idilu. Za sad smo pronašli tek tragove snijega.
Ovaj put u našem gastro odabiru sve je bilo slično, ali ujedno i potpuno drugačije. Bili smo blizu Grofice, restorana koji je ujedno i pansion za smještaj s nekoliko soba. Taj dio znamo i iz osobnog iskustva, s obzirom da je jedan od nas prije desetak godina s društvom desetak prijatelja proveo tu jednu lijepu večer i noćenje u Grofici. I danas se prisjeća gostoljubivosti domaćina Grofice, gospodina Rumbaka.
Ovih dana pansion sa sobama je u obnovi, vjerojatno još nekoliko idućih mjeseci, ali dio restorana je obnovljen, proširen i ljepši je i ugodniji nego ikad do sad. A moramo priznati – i ugodniji od mnogih ostalih objekata na Sljemenu koji nisu tako brižno održavani i obnavljani.
Odlučili smo – idemo tamo jesti.
Hrana, usluga, ugođaj
Ovaj put nismo se odlučili za variva. Jeo nam se roštilj. Nekako smo i sami posumnjali u izbor koji smo donijeli, jer sljemenski ugostiteljski objekti nisu baš poznati kao roštiljske destinacije. Kakogod bilo, pomislili smo, nema povratka.
Mlada djelatnica Laura uvjerila nas je da im je roštilj odličan, preporučila je ražnjiće i teleću jetricu, a kao prilog uzeli smo restani krumpir i ploške domaćeg krumpira i krenuli se moliti da jela budu barem pristojna. Bili smo nekako u tom molitvenom modu, s obzirom da smo netom prije hodali i uz obližnju lijepu kapelicu Majke božje sljemenske – pa ne zamjerite, poduzeli smo sve samo da hrana koju dobijemo bude dobra.
U međuvremenu Laura nam je rekla kako je ona kći vlasnika, gospodina Rumbaka, kojega smo već spomenuli u tekstu iznad.
Bilo nam je to nekako drago čuti, jer smo se prisjetili priče otprije desetak godina, a uz to Laura je predivna djevojka širokog osmijeha, vedre naravi i izraženo uspješne komunikacije s gostima. To smo vidjeli dok je u isto vrijeme srdačno primala goste koji su došli u lokal sa psom, zatim počastila stariji bračni par iz Njemačke koji joj je nudio da se uda za njihovog sina (ne pitajte kako znamo – pozvali su ga video pozivom pa smo ga na kraju svi pozdravljali) te je usput nama strpljivo nabrajala gotova jela koja imaju. Prostor je prijateljski za životinje, ali da ipak upozorimo – nemojte donijeti kućnog ljubimca zmiju otrovnicu bez terarija.
Stigla je naša hrana i prvo što smo uočili bili su uredno prezentirani tanjuri, što nas je pozitivno iznenadilo. Ne očekuješ tu vrstu brige na Sljemenu u objektu u koji svraća stotine planinara dnevno.
Drugo iznenađenje bilo je što je hrana stvarno bila odlična. Roštilj na Sljemenu u finom novijem drvenom dijelu objekta, s pogledom na šumu, s mesom u odličnoj formi? Prilično neuobičajeno. Lijepo marinirano meso ražnjića je donijelo sočnost, a teleća jetrica imala je sličan epilog – od tretmana prije pečenja preko pečenja na žaru na drveni ugljen bila je odlično pripremljena, ne presuha, a opet ukusna i friška. Prilozi također odlični.
Iako smo pili gemište (vino Jarec) Laura je zaželjela i nas počastiti domaćom rakijom koju osobno peče s ocem.
Dvadesetogodišnja fizioterapeutkinja koja u slobodno vrijeme radi u obiteljskom ugostiteljskom objektu, peče rakiju i razvlači savijače s višnjama i sirom?
Pogledali smo prema nebu, zahvalili kapelici što je netko gore čuo naše gastro vapaje i rekli u sebi: Ok, nemojmo sad pretjerivati sa željama, ovo nije moguće.
Uz navedena jela i pića imali smo želju probati štrudlu od višanja koja je bila vrlo ukusna, a probali smo i baklavu koja je bila pravilno pripremljena, no orasi su bili ponešto indisponirani (vjerojatno već pri kupnji).
Na kraju ove lijepe priče čuli smo od Laure kako joj je ovdje, u Grofici, dom – a ne tek puki posao. Jer tu je od rođenja, tu su ljudi koje voli, tu je obitelj uz koju je vezana.
Neplanski smo, pri plaćanju, naišli i na tim kuharica s kojima smo ugodno popričali, ali i na Laurinu majku, koja nam je (kao bonus) ispričala kako je Grofica dobila ime.
Kaže gospođa Rumbak kako su joj prije dvadesetak godina kada se Laura rodila pokazali po prvi puta bebu između tridesetak bebica koje su plakale i rekli: Evo, gospođo. Evo vaše grofice!
Laura je, naime, taj tren među svim bebama koje su vrištale jedina – spavala.
Od tada objekt nosi ime Grofica, a mi bismo rekli – s pravom.
Što vam preostaje nego da i sami osjetite dio te tople obiteljske priče, kako smo to imali sreću i mi?! Za početak neka vam naša preporuka bude nešto poput putokaza u šumi.
Grofica Sljeme
Adresa: Sljemenska cesta 885, Sljeme
kontakt: 01/4559 701
