Lašćinska klet jedan je od najstarijih restorana u Zagrebu. Broji 102 godine i to je za veliki respekt.
Da se odmah razumijemo – možemo pričati samo o onome što nam se dogodilo i što smo kušali taj dan u restoranu Lašćinska klet. Kako kaže i sam naslov, dogodila su nam se zaista odlična tradicionalna jela, bilo je tu i lijepo zelenilo vinove loze na terasi, poneki komarac (ponesite neki repelent sa sobom), tišina – nema glazbe i jedna od najčudnijih usluga pa… zadnjih 20 godina. A tu titulu uopće nije lako dobiti.
Krenimo ispočetka.
Došli smo pola sata nakon što su otvorili, oko 12:30. Prethodno smo rezervirali telefonski, gospođa je bila ljubazna. Po našem dolasku namjeravali su nas smjestiti u manje atraktivni dio terase, pri ulazu u kuću. Kako je drugi dio terase – pod brajdom – daleko atraktivniji zamolili smo ako tamo ima neki slobodan stol. Napomena: došli smo prvi i veći dio ručka smo bili jedini gosti. Rekli su da može i ponudili nam stol u drugom ljepšem dijelu. Odlično.
I tu prestaju superlativi, barem što se usluge tiče.
Nastavilo se donošenjem liste pića od strane djelatnice koja radi u majici bez rukava uz niz tetovaža, što je u najmanju ruku neuobičajeno, pogotovo u restoranima tradicionalne hrane. Neki standard košulje ili barem kratkih rukava bi bio prihvatljiv, ovo je izgledalo kao Rave party moment. Ili barem after. Protiv tetovaža i pirseva nemamo ništa, ali ipak…
U redu. Naručili bismo neko vino, imate li posebnu kartu vina?
– Nemamo. Evo, gazda će objasniti…
Dolazi gazda senior, gospodin Ferenčina, te pojašnjava nam kako oni nemaju vina u bocama. I kako imaju jedno bijelo i crno, dakle domaća vina kuće. Nakon pitanja od kojih sorti, za bijelo je nesigurno rekao Pinot Sivi plus Chardonnay, a da je crno Cabernet Sauvignon.
Kada smo pitali za cijenu rekao je da pogledamo u cjeniku, na što smo mu rekli da nijedno vino nije navedeno u cjeniku. To ga je začudilo i zapravo smo o toj cijeni saznali tek kada su nam na kraju ručka za stol donijeli račun.
To da restoran 2025. drži samo dva vina je neupitna greška vlasnika. Ova naša tvrdnja se tim više pokazala točnom kada smo kušali vino koje je bilo blijedožute boje i jednako blijedih aroma, prilično nebalansirano i impotentno, na granici nepitkog. Tek kada smo mu dodali gaziranu vodu bilo je prihvatljivo, no i dalje ovo vino nije nešto o čemu ćete pisati doma.
Naručili smo pola litre te bijele kupaže, veliku gaziranu mineralnu vodu, a od jela za početak juhu s griz knedlama i nakon toga bečki odrezak te teleću jetricu dinstanu s lukom.
Juha je stigla relativno brzo, svako ju je dobio posluženu u tanjuru, a ne u zdjeli. I to je u redu, iako češće tradicionalni restorani juhe (pa i umake s mesom) služe u zdjelama. Lašćinska klet stvarno ima finu juhu, sa slasnim šnitama mrkve i velikim tehnički perfektnim griz knedlama. Košta 3,95 € po tanjuru.
Kada smo pri naručivanju glavnih jela upitali, vjerujemo, vlasnicu (gospođa koja je starija od tetovirane djelatnice u majici bez rukava) imaju li glazbu na terasi, prilično grubo i kratko odgovorila je: Ne.
To je bilo to od ambijenta, no tijekom cijelog ručka se nekoliko ljudi smjestilo pred ulaz kuće, za stolove. I pogotovo ta gospođa (vjerojatna vlasnica) nije skidala oči s našeg stola. Što je u najmanju ruku nelagodno, a k tome i nije pristojno – kako s ljudske tako i ugostiteljske strane.
Teleći bečki je bio odličan, meso ukusno i uzorne debljine, baš kako treba. Ponešto neuredno presavijen pri termičkoj obradi, da li zbog nezgodnog rezanja mesa ili slično, ne previše bitno. Odličan. Ploške krumpira, domaće, ukusne.
Teleća jetrica još bolja – slatkasta zbog luka koji se fino pirjao uz jetrica. Bio je to baš jedan lijepi gurmanski doživljaj.
Bečki je koštao 13,70 €, ploške krumpira 4,20 €, jetrica 10,80 € i restani krumpir 4,20 €.
Cijene su prihvatljive, pogotovo uzevši u obzir da je hrana zaista vrlo dobra. Ovdje inače pripremaju i teleće brizle (restane ili na žaru). Imaju u meniju i niz jela s roštilja, kuhanu teletinu, lungić, biftek i paštetu od guščje jetre, a zimi i zimske klasike poput krvavica i bunceka. Odlična selekcija jela.
Kako se poklopio za sve nesretni moment da smo prvih pedesetak minuta bili jedini gosti u restoranu pa odbor za doček na čelu s gospođom nije skidao pogled s našeg stola, kolega je pozvao vlasnika koji je taj tren prolazio kraj našeg stola. Rekao mu je kako je vrlo neugodno da se s našeg stola ne skida pogled od strane dijela osoblja, na što je vlasnik ležerno rekao da nitko ne gleda i da nema nikakvih problema. U toj reakciji je pogriješio jer kada vam to kaže gost trebate se ispričati u ime osoblja i reći da će to riješiti. On nije uputio ispriku, ali ipak jest reagirao jer tih pogleda od strane gospođe više nije bilo, ali…
Paralelno se mlađi muškarac, iskreno šokiran onim što čuje 20m dalje (jer pobogu naravno da će slušati što netko govori na drugoj strani restorana – srećom pa nema glazbe pa je to i moguće), pokretima tijela vidno snebivao za jednim od udaljenih stolova. Kasnije smo shvatili kako se radi o sinu vlasnika. Kako je uopće moguće da se cijela obitelj ugostitelja rasporedi po stolovima i onda komentiraju jedine goste u restoranu? Evo, moguće je.
S druge strane, kako smo bili blizu kuhinje, imali smo prigodu čuti kuhara (dobar posao u kuhinji!) koji je neprestano kašljao, a kašalj je došao u dva navrata zaliječiti dimom cigarete na 4 metra od nas pa smo, nošen vjetrićem, uživali i u dimu, kao i u zadizanju majice kuhara blizu našeg stola.
Inače nemamo puno prigovora na servis jer u Hrvatskoj je on mahom korektan do odličan. Međutim, u ovom slučaju bilo bi s naše strane loše prešutjeti ovaj ambijent nelagode i potpuno pogrešnog pristupa gostima. To je tipični primjer kako se ugostitelji ne bi smjeli i trebali ponašati prema gostima. Moguće je da žele da im dolaze samo stalni dugogodišnji gosti, jer se prema njima ipak ponašaju prihvatljivije, vidjeli smo pri kraju našeg posjeta kada su krenuli dolaziti za stolove kraj nas. Žele li to u Lašćinskoj kleti ili kako ih nazivaju po prezimenu – kod Ferenčine, uspijevaju u tome. Unatoč odličnoj hrani ovdje se nemamo namjeru vraćati – ne želimo se osjećati poput lažno optuženih lopova na ispitivanju. Hvala, ne.
Uz to, nismo ni portal koji dogovoreno dolazi na snimanja, poput nekih rijetkih prošlogodišnjih članaka, kada su i osmijesi i odjeća pripremljeni za okidanje fotoaparatom. Mi smo portal gastronomije bez fotošopa i našim pratiteljima donosimo realan osvrt. A restoran Lašćinska klet ima mogućnost u drugih stotinu godina rada popraviti odnos prema svim gostima. Želimo im sreću u tome.
Sličan slučaj imali smo u restoranu koji kuha jednako dobro, samoborski Zeleni papar. Njega također vodi bračni par sličnih godina. Iako nude, blago rečeno, jednako karakternu uslugu, čine to uz znatno više šarma i elegancije, kako i priliči. Tamo nas je sin vlasnika otpratio ljubaznim osmijehom pri izlasku iz dvorišta, a u Lašćinskoj kleti sin je gledao za nama prijetećim pogledom do zadnje sekunde napuštanja njihovog zelenog imanja. Šarm je očito također nasljedan u obitelji.
U nastavku pogledajte i naš video iz restorana Lašćinska klet:
Restoran Lašćinska klet, Biljenička cesta 176 Zagreb
kontakt telefon: 01 2348 444
radno vrijeme: pon-sub 12-00, ned 12-17
Facebook stranica
fotografije i video: Eat Out Zagreb
© Sva prava zadržana
